Marko Kostanić – Oni i mi

Autor: Marko Kostanić, Izvor: Novosti

Ovi protesti ne predstavljaju nikakvu iznimku. Već godinama je u Hrvatskoj politička situacija u Srbiji podložna značajnoj egzotizaciji. Razlozi nisu naročito enigmatični: sam politički razlaz nakon priličnog bliskog 20. stoljeća mora se, makar i nesvjesno, pravdati nekom specifičnošću njihova političkog bića. Slično vrijedi i za liberalni i za nacionalistički dio ovdašnjeg političkog puka. Samo su predznaci različiti. Doduše, ne uvijek. Ne libe se ni liberalni komentatori iskaza civilizacijske superiornosti prema istočnim susjedima. Inače ne bi bilo ni navedene egzotizacije kojoj u podlozi uvijek stoji navodni civilizacijski razmak. Ali i voajeristička opčinjenost.

Dinamika ovdašnjeg pogleda prema istoku varira, dakle, između nadmenosti i zavisti i ogleda se u vječnoj klackalici. Istovremeno se Srbe žali i patronizira – ah, takvi su, zaostali, rođeni s demokratskim deficitom i uvijek biraju autokratske vladare – ali im se i dobrano zavidi kao da su poslovični Francuzi u ovdašnjoj političkoj imaginaciji: oni stalno izlaze na ulice i organiziraju masovne prosvjede, a kod nas ništa. U toj nerješivoj zagonetki – pate li Srbi od viška ili manjka demokracije – stalno buja svojevrsna ljubomora prema političkom entuzijazmu. Kao što smo rekli: ni ovi protesti nisu iznimka. I društvene mreže su se zapetljale od pitanja – zašto ne može u nas ovako?

Prije nego što pokušamo odgovoriti na ovo pitanje pridružimo mu još jednu navodnu enigmu koju protesti u Srbiji izazivaju. A ona nije ograničena samo na hrvatsku perspektivu iako se i ovdje ističe. Prisutnija je u samoj Srbiji. Da se svesti na pitanje: zašto zapadni mediji i politika ignoriraju proteste u Srbiji? Ili u nešto blažoj varijanti: zašto im ne pridaju dovoljno na važnosti?

Pri odgovorima se više razloga navodi. Prevladava onaj koji kaže da Zapadu, ako još postoji, i dalje odgovara Vučićeva ”stabilokratija” i da im nije stalo do proklamiranih demokratskih ideala. Ne oskudijevaju ni odgovori koji u manjku pažnje vide stari kolonijalni refleks po kojem se na periferiji ionako nikad ništa bitno ne dešava. A kolaju i oni odgovori koji se klade na specifičan manjak medijske atraktivnosti: danas pažnju europskih medija zadobivaju samo političke akcije jasnog ekstremno desnog predznaka koji dižu klikove i dokazuju tezu o rastu desnice.

Vjerojatno svi ovi odgovori zaslužuju mjesto u mozaiku kompleksnijeg odgovora. Kako bi ponešto zaoštrili konkurenciju među odgovorima u tom mozaiku osvrnut ćemo se na strukturu i organizaciju samih protesta, kao i na vrstu mobilizacije, koji dijelom i sami kriju razloge ovakvih pogleda sa zapadne strane. Bilo iz Hrvatske, bilo iz cijele Europe. Samom prosvjednom taktikom, prošlim i narednim potezima nećemo se baviti. Prosto bi bilo neukusno i nepristojno davati nekakve savjete i procjenjivati učinke odavde. Sociološkim rječnikom, pozabavit ćemo se strukturom, a ne akterima. I nastojati protumačiti reakcija izvana, a ne procjenjivati same aktere.

Samu protestnu strukturu – sadržajom i formom – prate dva stanovita paradoksa. Pod paradoksom mislimo na obilježja i tendencije koja protestnom pokretu istovremeno omogućuju ovakav rast i predstavljaju ograničenje. I, kad govorimo o pogledu i zavisti izvana, koče mu ”zaraznost”.

Prvi se paradoks tiče iznimno lokalne političke specifičnosti koja stoji u pozadini i dinamici samih prosvjeda i iznimne ”nepolitičke” apstraktnosti koja stoji iza samih zahtjeva, ali i motivacija priključivanja, bilo osobnih bilo grupnih. Pod ”nepolitičkim” u ovom kontekstu mislimo na izostanak ideološke pozadine i programa nakon (ne)ispunjenja zahtjeva. Ili kao što je to precizno na samom početku definirala studentica Fakulteta dramske umjetnosti: nas povezuje ideološki minimum. A pod apstraktnim mislimo na samu konkretnost zahtjeva iza koje stoji zapravo zahtjev za pravnom državom ili u kasnijim prijevodima samih prosvjednika: pravda, sloboda, poštenje, ljubav. Spomenuta lokalna politička specifičnost ne cilja na nekakvu posebnost srpske politike kao u slučaju egzotizacije: radi se o tome da su nedavna povijest zemlje, oblik vladavine i geopolitička pozicija prilično specifični i da se sličan koloplet razloga kao prosvjedna ”inspiracija” ne može prenijeti u druge političke kontekste. Dakle, ”zaraznost” ograničavaju duboka lokalna specifičnost i apstraktnost zahtjeva i ideala u kombinaciji.

Drugi se paradoks naslanja na prvi i do određene mjere obrazlaže rezerviranost takozvanog Zapada: kako službenog tako i onog koji bi trebao biti politički entuzijastičniji. Ovakva podrška i masovnost kojima smo svjedoci mjesecima i koje su kulminirale u subotu u Beogradu politički uspjeh duguju ”zamrzavanju” politike. Pod ”zamrzavanjem”, pored već naglašene apstraktnosti, mislimo na ulogu studenata kao društvene grupe koja vodi proteste. Oni mogu ”pumpati” podršku i masovnost do ovih neslućenih razmjera jer istovremeno imaju mesijansku i nevinu ulogu. Mesijansku jer služe kao vodič za bolji, ljepši, pravedniji svijet i slobodu koji ide zaobilazno, s one strane politike, koji ide pješke dugim putevima, i tako privlači sve one koji više u politiku ne vjeruju, ali u bolji svijet vjeruju. A nevini su jer predstavljaju i štit od politike: oni nisu politički akter, oni su ”naša deca”, oni su ”budućnost zemlje”. I kao takvi oni uživaju podršku značajnih dijelova društvenih klasa poput radnika i seljaka koji bi inače bili sumnjičavi prema tim društvenim skupinama.

Paradoks je dakle u tome da masovnu političku podršku imaju dokle god ne zađu u sferu politike. Pritom ne mislimo da ovo nije politika već da se radi o politici sa slojem moralne zaštite koji ne može trajati vječno. Kad se to dogodi i ako se dogodi, kad se zađe u politiku bez tog sloja, nedvojbeno će doći do raskola ove i one vrste. Zato se i nalaze u krajnje nelagodnom i prilično zahtjevnom položaju. Da strah od represije režima – službene i neslužbene – ne spominjemo. I zato je dijelom pogled sa Zapada i dalje rezerviran: čeka se politika.

A tu dolazimo i do manje važnog trećeg paradoksa: iako se traži podrška sa Zapada, njen izostanak proteste čini autentičnijama i masovnijima. Opet zbog onih lokalnih specifičnosti. Navođenju ovih paradoksa svrha je ukazati na svu kompleksnost mijenjanja vlasti kao što je ova Aleksandra Vučića i zahtjevnost položaja u kojem se studenti nalaze. Je li period ”pumpanja” završio i slijedi li, prema receptu sociologa Jove Bakića, ”dinstanje” vlasti? Ne znamo. Znamo samo da se protesti ne mogu tek tako prenijeti, ali da su se tijekom ovog semestra brojne političke lekcije naučile.

Tekst je prenet sa portala Novosti.