BORIS DEŽULOVIĆ: Janez Visarijonović Janša i zlatna ribica

Piše: Boris Dežulović, Lupiga

– Pandemije? – zbunjeno je ponovila zlatna soška pastrva.

– Da, velika svjetska pandemija, nekakav opaki virus, šta ja znam. Ono, srednji vijek, kuga, kolera, opća karantena, da nitko ne smije pomoliti nos vani – živo je gestikulirao Janez. – Kao u filmovima s Bruceom Willisom. Prazni gradovi, pusti trgovi i avenije, policijski sat, ljudi u bijelim skafanderima, vojska na ulicama, specijalci na granicama, zatvoreni aerodromi, tako nešto. Cijeli svijet u totalnom lockdownu, Bruce Willis u potkošulji po Kini lovi šišmiše, a ja se obraćam naciji na televiziji.

– Cijeli svijet?

– Dobro, barem Slovenija.

– Vidi, Janez, ja načelno ispunjavam želje, ali budi malo realniji – rekla bi slovenskom premijeru zlatna soška pastrva. – Uozbilji se, ovo nije vic.

– Dobro – snuždeno bi joj odgovorio vidno razočarani slovenski premijer. – Može onda barem Urška?

– Tvoja Urška? Što s njom?

– Ponekad je baš ne razumijem, uopće. Otkad sam aktivan na Twitteru, po cijele dane me špijunira i analizira. Beskrajno analizira. Nekidan je otvorila račun na Tinderu da provjeri jesam li tamo. Zamisli to!

– Tipično – prezirno dobaci zlatna ribica.

– Da. Ona uopće ne razumije politiku, ona misli da je to s društvenim mrežama neka muška stvar, kriza srednjih godina. Kaže mi, „što ne kupiš Harley Davidson, kao svaki pravi muškarac tvoje dobi?“

– Ukratko, ako sam dobro shvatila, ti bi da nekako shvatiš žene?

– Ne, ne – požurio je Janša. – Ne sve žene. Samo Uršku.

– Vidi – nakon dužeg razmišljanja odgovorila mu je zlatna soška pastrva – kakva ti točno svjetska pandemija treba?

Tako je, eto, bilo, a ako slučajno i nije, onda je slovenski premijer sretniji od Muje. Ispala, eto, upravo srednjovjekovna pandemija s kugom, kolerom i karantenom: prazni gradovi, pusti trgovi i avenije, policijski sat, ljudi u bijelim skafanderima, vojska na ulicama, specijalci na granicama, zatvoreni aerodromi, cijeli svijet u totalnom lockdownu, a Janez Janša usred cijele gužve imenovan premijerom. Baš kao u filmovima s Bruceom Willisom. Ili vicevima o zlatnoj ribici.

Janša, ukratko, ispao sretniji nego pametniji. Ispunila mu se jedina želja koju je ikad stvarno želio: neometan vladati državom zatvorenom u kućni pritvor. Demonstranti, opozicija ili nezavisni mediji, to se uči već u osnovnoj školi za diktatore, unutarnji su neprijatelji opasni za opstanak naroda, ali samo u svjetskoj pandemiji to nije metaforički.

Josif Visarionovič, recimo, dupe bi dao za takvu jednu epidemiju. Da je tovariš Staljin prvi ulovio zlatnu ribicu, ne bismo danas u historijskim knjigama čitali o Velikoj čistki 1937., surovim progonima i milijun žrtava sibirskih gulaga, već o katastrofalnoj pandemiji koronavirusa 1937. i herojskoj ulozi nepokolebljivog generalnog sekretara Partije, koji je diljem SSSR-a otvorio covid-bolnice i usprkos preporukama Svjetske zdravstvene organizacije pandemiju na kraju okončao izolacijom zaraženih i oboljelih u udarnički sagrađenim sibirskim bolničkim kompleksima. Zaustavivši na kraju broj umrlih na samo milijun.

Janez Visarionovič Janša cijelu je Sloveniju tako zatvorio u kućni pritvor, a sve za njeno dobro. Narod poslušno sjedi na kauču i gleda televiziju, policija hapsi bicikliste, a tovariš Janša radi što ga volja. Ako netko i ima kakvo pitanje, svako je nepristojno, jer situacija je ozbiljna i ljudi umiru. Sjedi tako generalni sekretar u kancelariji i posve neometan provodi svoju veliku čistku reakcionarnih elemenata: od načelnika Generalštaba Vojske Slovenije, generalnog direktora slovenske policije i ravnatelja Slovenske obavještajno sigurnosne agencije, pa sve do direktora državne televizije. Nekidan, recimo, iz čiste zajebancije smijenio je direktore Narodnog muzeja, Muzeja novije povijesti Slovenije i Moderne galerije. Trenutačno valjda razmišlja smijeniti vođe Beltinške Bande i Lačnog Franza.

I što je najbolje, ne trebaju mu sabirni logori po hladnim vukojebinama Nacionalnog parka Triglav. Svaki je grad veliki gulag, svaka zgrada logorska baraka. Pola Slovenaca zatočeni disidenti, druga polovica špijunira za SOVU, Janšin NKVD, i Janeza Stušeka, Janšinog privatnog Nikolaja Ježova. Najzad, da je ulovio zlatnu ribicu prije Muje Janše, ne bi se na kraju Velike čistke Josif Visarijonovič onako zajebavao sa hapšenjem i strijeljanjem tovariša Ježova: samo bi jednog dana početkom 1938. – to ste do sad shvatili – novine objavile kako je nakon sastanka s članovima komisije za nadzor tajnih službi drug načelnik NKVD-a iznenada završio u izolaciji zbog zaraze koronavirusom.

– Eto, to smo riješili: svjetska pandemija i tvoj treći premijerski mandat – rekla je na kraju zlatna soška pastrva. – Koja je treća?

– Šta treća? – zbunjeno je pogledao tovariš Janša.

– Želja – odgovorima mu je ribica. – Tri su želje, sjećaš se? Ostala je još jedna.

– Ah, to – lupio se po čelu slovenski premijer. – Dobro, reci, što želiš?

Tekst je prenet sa portala Lupiga.