Posljednji predizborni utorak

Piše: Muharem Bazdulj

Pisao je prije stotinjak godina o tome književni nobelovac Bergson: nakon što se desi nešto što je objektivno veliko iznenađenje, retroaktivno vrlo brzo izgleda kako se to zapravo moralo dogoditi. U tom kontekstu, teško je danas rekreirati intenzitet iznenađenja koji je donijela vijest da je Donald Trump pobijedio Hillary Clinton. Usprkos svemu, svjetska i američka javnost su se u protekle četiri godine u dobroj mjeri navikle na Donalda Trumpa. Prije četiri godine, Trump u Bijeloj kući bio je praktično nezamisliv.

Pvratak na “business as usual” politiku

Čak je i establišment Republikanske stranke, organizacije koja ga je formalno nominovala na predsjedničku poziciju, samo čekao njegov poraz, pa da počnu da sprovode reforme koje bi spriječile da ikad više u budućnosti takav autsajder osvoji nominaciju, da sprovedu, dakle, ono što su demokrate već sprovele. Trump im je, međutim, svima uzeo mjeru. I onda se, zapravo, dosta uspješno bavio svojim poslom. Kad je o ekonomiji riječ, bio je izuzetno uspješan. Isto tako, njegovu vanjsku politiku uglavnom je resio pacifizam, barem u poređenju sa prethodnicima. U vrijeme kad je počela posljednja godina njegovog prvog mandata, većina realističnih prognozera bila je prilično uvjerena u izvjesnost toga da će Trump osvojiti i drugi mandat. Vrlo brzo, međutim, u Kini se pojavljuje Covid-19 koji za nekoliko sedmica prerasta u globalnu pandemiju. U prvi mah, Trump reaguje nespretno. Biće da nije želio da ispadne kako izaziva paniku. Ispostavilo se ipak da je napravio pogrešnu kalkulaciju, odnosno da je prijetnja ozbiljnija nego je on isprva mislio.

Sada su opet svi uvjereni da Trump sigurno gubi. Ta pozicija njemu, zapravo, odgovara. To je situacija koja mobiliše njegove pristalice. Trumpove pristalice ne vole da se hvale svojim političkim preferencijama u anketama, ali kad se nađu nasamo sa glasačkim listićem, ta se ljubav pokaže u svom pravom svjetlu. Poznato je, međutim, da američkog predsjednika ne bira većina “običnih” birača, nego većina elektora te da nije nemoguće da u Bijelu kuću uđe kandidat koji kad je o broju glasača na nivou cijelih Sjedinjenih Američkih Država riječ, ostane u manjini. Uostalom, to je bio i slučaj s prvim Trumpovim mandatom. Ipak, ni Demokratska stranka ne želi baš da dozvoli da u dva ciklusa zaredom ponovi istu grešku. U tom smislu je izbor Bidena za kandidata pokušaj “igre na sigurno”. Ideja je da – za razliku od Hillary Clinton – Biden može da se nosi sa Trumpom u onim regijama i unutar onih demografskih grupa koje su prije četiri godine republikanskom kandidatu i donijele pobjedu. Među skepticima, najveći Bidenov hendikep su njegove poodmakle godine. Naime, izbori se održavaju samo sedamnaest dana uoči njegovog sedamdeset i osmog rođendana. S druge strane, ni Trump nije u cvijetu mladosti, budući da je razlika u starosti između njih dvojice samo četiri godine. Ako je u podtekstu Trumpovog javnog potcjenjivanja Bidena implikacija da je ovaj senilan, Biden opet pokušava da pošalje poruku da za razliku od Trumpa, on sam nije – infantilan.
Naravno, kao i uvijek, makar u posljednjih sedamdesetak godina, izbor američkog predsjednika je važna tema i u vanjskoj politici, makar podjednako koliko i unutrašnjoj. Trumpova borba za drugi mandat tom aspektu samo dodaje na značaju. Naime, u poređenju sa predsjednicima iz demokratske kvote u prethodnim decenijama, Trump je bio skloniji svojevrsnom izolacionizmu. Pobornici evropsko-američkog partnerstva, kao i zagovornici centralne pozicije NATO-saveza u tom smislu su izrazito antitrampovski nastrojeni. Iz njihove perspektive, pobjeda Bidena značila bi povratak na “business as usual” politiku. S druge strane, Trumpovi navijači misle da bi on u drugom mandatu, kad više ne bude imao nikakvu kalkulaciju na umu, mogao još beskompromisnije da sprovodi svoju agendu.

Iluzorna očekivanja

Naposljetku, iako jedva desetak dana nakon američkih predsjedničkih izbora Bosnu i Hercegovinu očekuju lokalni izbori, čini se da je ovdašnjoj političkoj klasi više stalo do prvih, nego do potonjih. Političko Sarajevo i politička Banja Luka malo gdje su toliko jasno suprotstavljeni kao po pitanju “navijanja” na američkim predsjedničkim izborima. Dok se bliži dvadeset peta godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Sarajevu se sve češće čuju podsjećanja na “probosanski Bidenov angažman” iz prve polovine devedesetih godina prošlog vijeka, kad se zalagao za dokidanje embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, odnosno za američku intervenciju. Milorad Dodik je pak i prije četiri godine otvoreno podržavao Trumpa, a ove godine, nakon što je Trump u Bijeloj kući primio Aleksandra Vučića, to biva još intenzivnije. Ipak, velika bi greška bilo očekivati da će bilo ko da bude američki predsjednik, on neku veliku pažnju posvetiti zapadnom Balkanu. Uostalom, koliko god Trumpova vanjska politika bila drukčija od one njegovih prethodnika, kod odnosa prema Bosni i Hercegovini, postojao je jasan kontinuitet. Neke velike promjene je i sada uglavnom iluzorno očekivati. Koliko god američki predsjednički izbori bili globalno glamurozni, za svakodnevni život stanovnika Bosne i Hercegovine ipak će veće posljedice ostaviti rezultati lokalnih bh. izbora desetak dana kasnije.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.