Imamo li plan b? Kako dalje? Pitanje koje sebi postavljaju gotovo sve evropske zemlje ali još uvijek nisu Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija
Piše: Dragan Markovina
Sad kad je prošlo već mjesec dana života u izvanrednim okolnostima i kad je u rječnik skoro pa neprimjetno ušao užasavajući termin “novo normalno”, možemo pokušati podvući crtu i vidjeti što dalje. Iskreno govoreći, a sigurno nisam jedini u tome, praktično do zadnjih nekoliko dana prije uvođenja ovih mjera nisam uopće ozbiljno doživljavao pandemiju. Ne znam je li bila isključivo riječ o odbijanju realnosti, ili o tome da se i dobar dio društva pa i evropskih vlada slično ponašao te da nikome nije bilo zamislivo ovo što se dogodilo, ali je činjenica da sam se u pravom smislu riječi osvijestio o čemu je riječ tek nakon uvođenja izvanrednog stanja. Ovdje nije ni bitno je li se ono formalno tako zove. Puno bitnije je pitanje ustavnosti brojnih odluka, ali nam otvaranje tog pitanja i dalje ne može promijeniti okolnosti u kojima trenutačno živimo.
Vjerujem također da nema čovjeka kojem ne bi bilo drago da se inicijalni britanski i još uvijek aktualni švedski scenarij ograničenih, umjesto potpuno restriktivnih mjera pokazao uspješnim, ali očito nije i doveo je do većeg broja žrtava. Međutim, sad kad je mjesec za nama i kad je prvi val ili dosegnuo vrhunac ili počeo lagano prolaziti, došlo je vrijeme da se zapitamo kako dalje? To pitanje, kao i potencijalne odgovore na njega predstavio je veći broj evropskih zemalja, ali još uvijek nisu niti Hrvatska, niti Bosna i Hercegovina, niti Srbija.
Nema plana
Ovdje treba reći da ja o virusu pojma nemam, niti išta suvislo o njemu mogu napisati, niti bih trebao o njemu pisati. Iščitao sam, kao i svi, manje-više sve što je do sada objavljeno, ali jednostavno mislim da ne mogu isključivo karakter virusa i potencijalni pronalazak cjepiva usmjeravati daljnji život društva. I to je stvar koja sada zabrinjava. Evidentno je da se od ove tri promatrane zemlje Hrvatska najbolje pripremila i izdržala prvi val, da je Bosnu i Hercegovinu koštao opći kaos nadležnosti i nikakva vlast te da Vučićeva iracionalnost doživljava vrhunce u Srbiji, ali niti u te dvije zemlje se ipak nije desilo najgore. No, koliko god hrvatske vlasti bile relativno otvorene na svakodnevnim presicama, ono što predstavlja realan problem je to što niti na jedno pitanje o konkretnom planu za dalje nemaju odgovora, što se ne komuniciraju načini i rokovi izlaska iz ove situacije, nego se stalno govori kako ćemo vidjeti, kako je sljedećih nekoliko tjedana ključno i sve u tom smjeru. Isto, još i više vrijedi za Srbiju i BiH. Kad takvu zatvorenost stavimo u kontekst svih relevantnih istraživanja koja govore o tome da će trebati 12 do 18 mjeseci do pronalaska cjepiva i u kontekst činjenice da postoji dobar dio društva koji zagovara da se ovo nastavi sve do tada, onda smo u problemu. Zašto?
Pa ponajprije zbog toga jer je to neodrživo i nemoguće. Neodrživo je i nemoguće zato jer ljudi psihološki ne mogu podnijeti život u karanteni i to na neodređeno vrijeme, pa reagiraju na razne načine, mnogi od njih i grupnim druženjima, čime ove restriktivne mjere potpuno gube smisao. Kako vrijeme bude protjecalo, takvo će ponašanje biti sve prisutnije i ne postoji nikakva sila koja na to može utjecati. Uostalom, niti jedan Ustav ne poznaje, niti bi trebao poznavati situaciju u kojoj izvanredno stanje u kojem je zabranjeno kretanje traje na neodređeno vrijeme. Drugi razlog zbog kojeg je neodrživo je socijalni, jer koliko god se donijele mjere, a do sada su se jedino u Hrvatskoj nekakve ozbiljne mjere i donijele, za pomoć građanima i ekonomiji u ovoj situaciji, one ne samo što nisu dostatne nego su i takve ograničenog dometa. To znači da produživanje ovakvog režima sve veći broj ljudi približava statusu socijalnih slučajeva, u zemljama u kojima ionako nije bila bajna situacija po tom pitanju. Naravno, treći razlog zbog kojeg je ovo neodrživo na duže vrijeme je raspad države i javnih službi, koja jednostavno ne može podnijeti višemjesečnu ekonomsku neaktivnost.
Kako smo po svemu sudeći daleko od toga da se život može vratiti u normalu, jer će se pandemija momentalno rasplamsati pusti li se život preko noći, a cjepivo neće skoro, plan b i pokretanje kakvog-takvog života što prije su jednostavno nužni. Neozbiljno je i neodgovorno da vlade o tom ne razgovaraju s građanima kao sebi ravnopravnima, ponajprije jer su oni tu zbog građana, a ne obratno, a potom jer bez suradnje čitavog društva ovaj problem ne može biti riješen.
Tekst je prneet sa portala Oslobođenje.
